Dok su nekada novinari morali da tragaju za istinom, danas, uglavnom, dobijaju zvaničnu (polu) ili (ne)istinu „odozgo“.
Nekada su novinari morali da se dovijaju na različite načine da dođu do ekskluzivnih i pouzdanih informacija, da putuju kojekuda da bi proveravali tačnost i pouzdanost informacija do kojih su došli, a danas se sve to rešava uz „pomoć“ Gugla, iz tople kancelarije, „prilagođavanjem“ već postojećih vesti ili, u najgorem slučaju, prevođenjem teksta s nekog stranog jezika (uglavnom koristeći pomoć još jednog prijatelja- gugl translejta).
Nekada je postojao „glup“ običaj da se novinar ispod svog autorskog teksta potpiše, često rizikujući da „popije“ tužbu, danas je ta opasnost otklonjena- „prilagođena“ vest se potpisuje kao „agencijska vest“, pa nema opasnosti od tužbe. Ukinut je i "glupi" običaj da se pre puštanja u štampu tekstovi pročitaju i lektorišu i proveri njihova istinitost, jer, pobogu, kome je to još bitno.
Nekada se od novinara zahtevalo da su dobro "savladali" gramatiku i pravopis, da se izražavaju precizno, sažeto i jasno, što danas u većini „novina“ nije uslov za uspešnost „novinara“.
Konačno, nekada je bilo potrebno završavati školu da bi se steklo zvanje novinar, danas su „novinari“, uglavnom, oni koji se sa školom nisu najbolje slagali, ali „voli dete da piše i ide mu od ruke“.