Poznavao sam nekada davno neke ljude koje već godinama ne srećem… I baš zbog toga ne mogu da se ne zapitam gde li nestadoše svi oni fini i pristojni ljudi što su živeli u mojoj zgradi, ulici, gradu? Dal nestadoše i oni koji su živeli u tvojoj zgradi, ulici i gradu?! Kako je mogao tek tako da nestane onako fin i pristojan svet?! Ili se samo pritajio i čeka neka bolja vremena, neka vremena kada će lakše „doći do izražaja“…
Nažalost, poslednjih godina (ili su već decenije u pitanju?!) legalizovano je i društveno prihvatljivo ponašanje nekih drugih, manje pristojnih i finih ljudi, koje u 90 % slučajeva predstavlja kršenje zakona i ugrožavanje elementarnih prava istom onom finom i pristojnom svetu.
A kako i ne bi bilo, kad su nepristojni, neobrazovani, nekulturni i agresivni zaseli na sva važna mesta i sve veze i konce drže u svojim rukama, kad je prihvatljivo, ako ne i poželjno biti bahat, arogantan, previše glasan, agresivan i napadno nepristojan, kad je u “pedigreu“ poželjna „kontroverznost“ (čitaj „kriminalna prošlost“)…
Kad je društveno prihvatljivo i „in“ takmičiti se ko će direktnije, beskrupuloznije i grublje kršiti zakone, znajući da oni koji to treba da spreče i sankcionišu neće to uraditi… Remećenje javnog reda i mira je podignuto na viši nivo, aktuelni su i u upotrebi svi načini, vidovi i oblici remećenja (a zakon, ne znam da li znate, postoji i sve je regulisao).
Obilato se koriste i sve vrste komunalnih prekršaja (doduše, ovde se povremeno desi neki „ispad“, ali tada, po pravilu, strada sirotinja i „gologuzija“). Niko neće reagovati na pljuvanje, zapišavanje, ostavljanje psećih govana, pijančenje na javnim mestima u svako doba dana, čak i kad su u pitanju maloletnici.
Neće reagovati ni na remećenje javnog reda i mira bacanjem petardi, paljenjem vatrometa u delovima gradova gde nikako ne bi moglo biti dozvoljeno (ako se čita zakon, a verovali ili ne, i to u zakonu piše, ali se dozvole ipak dobijaju), „zavijanje“ alarma u 3 sata ujutro dok ne probude ceo kvart, ali ne i onoga ko treba da ga isključi, pijane izlive agresije ili emocija u gluvo doba noći, nekontrolisanu (čitaj „divljačku“) upotreba zvučne signalizacije u automobilu ili puštanje muzike iz automobila s ozvučenjem koje bi moglo da zadovolji potrebe većine srpskih stadiona.
Parkiranja i „kratka zaustavljanja“ (sa uključena sva 4 žmigavca, ali i bez njih) na totoaru, u levim trakama na kolovozu, na biciklističkim stazama su posebna priča…
A onaj fini i pristojni svet s početka se u Srbiji oseća „ko krme u Teheranu“ jer kad (ako) pokuša da reaguje nailazi na tradicionalno srpsko „šta tebe briga“ („šta te boli kurac“), „šta imaš ti protiv mene?“, „ma, odjebi!“, „el znaš ti ko sam ja?“ do „beži, bre, u pičku materinu, saću te polomim!“…
Na tu vrstu komunikacije može se reagovati na dva (pogrešna) načina: ili uzvratiti istom merom i prestati biti „fin i pristojan svet“ ili se povući (što će biti protumačeno kao „povukao se, znači da sam u pravu i mogu da nastavim da radim po svom“).
Kao što rekoh, oba su pogrešna.
Verovatno zbog toga ne viđam više onaj fini i pristojni svet, sklonio se pred agresivnošću, bahatošću, neobrazovanjem i prostaklukom…
Možda je pravi način da institucije države počnu da rade svoj posao…
Tada bi se oni fini i pristojni ljudi ponovo mogli sresti na ulicama naših gradova…