Posmatra svoj odraz u ogledalu. Proleće je konačno tu. Dole se čuju sirene automobila, glasovi komšija, cvrkut iz krošnji Gradskog parka, tamo sa druge strane ulice, vetar u prolazu, lenjo jutro. Još jedan radni dan. Zumira sopstvene zenice. Pokušava da ih locira u spirali minijaturnog mlečnog puta. Obraća pažnju na svoju kožu. Dodiruje je vrhovima prstiju. Iako je sveže obrijan, lice mu više nije glatko. Katkad mu zasmeta što postaje sve hrapavije. U redu, to je valjda normalno u četrdeset i nekoj. Nije više isti. Zašto bi bio? Ni on ni april. Nekad je proleće pulsiralo u ritmu divljeg basa, danas je ravna linija.Tako mu se bar činilo. Nekad je plesalo sa druge strane ulice sa pijanim maturantima, danas se vuče sa uličnim psima. Ponekad pojuri za točkovima automobila. To nije nešto čime bi proleće trebalo da se bavi. Ovo nije nešto o čemu bi trebao da misli. Spušta pogled. Posmatra svoja stopala. Seća se vremena kad je govorio ono što je mislio. Seća se vremena kad nije znao za strah. Moraće uskoro da krene na posao. Moraće da ćuti, zbog dece, zbog žene, zbog prokletih kredita... Moraće da ga hvali. Malo da mu podilazi. Dobro, nije to ništa strašno, i drugi to čine. Moraće da mu laže da se sve bolje kotira i da će i treći put da dobije lokalne izbore, da nema boljeg lidera od njega i da je tako fenomenalno sposoban. Moraće da mu govori kako mu se divi, kako mu se oduvek divio. Mora da čuva to radno mesto, šta ako ga izgubi? Ne sme da rizikuje. Moraće da mu kaže da je nova koalicija sasvim prihvatljiva i da nema nikakve veze što su ti ljudi sa kojima deli vlast do juče govorili jedno, a danas nešto sasvim drugo. Kome su još reči uopšte bitne? Zaludnicima, gubitnicima, sanjarima? I tako je divno što se u malom gradu niko nikome ne zamera. Proleće zaudara na znoj. Na radiju Disciplina. Have you ever heard of any other rhythm? Kojin bas u savršenoj harmoniji sa EKG-om jednog davnog proleća. Današnje jutro suočava se sa sve izraženijom aritmijom. Boji se da mu u tom neskladu preti gušenje. Vazduh žuri da napusti njegova pluća pre nego što stigne da ih napuni. Podiže pogled. Oslonjen rukama na umivaonik uspeva da nazre izgubljenog sanjara u dubini tamne materije. Ne dopada mu se ono što vidi, a i koža mu bledi, postaje nalik reljefu udaljene planete do koje zraci sunca, ili neke druge zvezde, jedva dopiru. Dosta je bilo! Snažan udarac glavom razbija ogledalo, gusta topla tečnost sliva mu se niz lice, ulazi u usta. Pred njim izlomljen odraz koji ga podseti na krivo ogledalo u Kući smeha na jednom vašaru kad je bio klinac. Ubrzo sledi još jedan, još snažniji udarac, koji pokreće ubrzani slajd-šou nečije mladosti: njen gležanj na njegovom ramenu, flaša pastis rikarda na stolu, pikavci plutaju u plastičnoj čaši u mešavini vode i pepela, Vavilonska kula od naslaganog Balzaka, Trg Konkord na zapadnoj strani, klošar-harmonikaš u metrou nespretno svira ne me quitte pas, voz ulazi u stanicu Laplas, druga polovina devedesetih, ispred Sorbone Žan Pjer, teget beretka i šal, treća godina međunarodnog prava, pali žitan i poručuje mu da nikad, ni po koju cenu, ne sme da ćuti, jer ćutanje nagriza sve vitalne organe i kožu poput kiseline, onda polumrak u garsonjeri na Monparnasu, njena štikla na njegovom ramenu, izdužene senke šetača, kasno popodne na bulevaru Sen Mišel, njene boje prolivene na parketu, teatar apsurda na platnu, Serž Genzbur iz kasetofona, vrh jezika dodiruje joj bradavicu, jedan glasan uzdah, glasan i dugačak, duži od jebenog Šanzelizea...
* * *
Srećom, supruga i deca mu nisu bili kod kuće, kaže jedan glas. Dobro je prošao, kaže drugi, mogao je potuno da se iskasapi. Komšija Milić ga je pronašao, kaže treći, čuo je udarac, ležao je na podu u kupatilu, bez svesti, krvavog lica. Šta mu je to trebalo, ozbiljan čovek. Ostaće mu te ogrebotine. Kažu da je vikao nešto dok su ga na iznosili polusvesnog iz zgrade. Da, vikao je: svi ste vi lopuže i lažovi. Prokleti diletanti...
A bio je tako dobar komšija.
Da, nekad je znao za neki drugi ritam.
April je cvileo sa uličnim psima.