„Maja meseca 1915. godine, kao podanik nekadašnje Austrougarske monarhije, regrutovan sam sa mladićima od 17 i 18 godina i sa starcima u narodnu ustaničku vojsku, u mađarske honvede u Vršcu“, zabeležio je Laza Prodanović u svojim sećanjima na dane mobilizacije. U njegovom rodnom Iđošu mobilizacija je počela 26. jula 1914. godine. A kada je 28. jula stigla vest da je Austrougarska objavila rat Srbiji, mnogi iđoški regruti su već bili odvedeni na front. Laza Prodanović je regrutovan tokom 1915. godine u grupi mladića koji su generacija 1895–1897. godine. Tačan broj iđoških regruta se ne može utvrditi, ali se pretpostavlja da ih je do početka 1917. bilo oko 300.
„U septembru 1915, bio sam određen za četu koja je potpuno opremljena bila i spremna za polazak na bojište – na ruski front”, svedoči Prodanović u svojim neobjavljenim memoarima.
„Predosećali smo da nam predstoji borba sa Rusima. Nama, srpskim vojnicima, nimalo nam nije bilo stalo do toga, jer mi smo voleli Ruse. Skoro svaki od nas potajno je gajio nadu da se prilikom borbe na neki način, po mogućstvu, domogne (prebegne) k njima (Rusima).“ Grupa regruta iz Vršca u kojoj je bio Prodanović prebačena je 13. septembra na Istočni front, gde su dospeli u okolinu grada Brodi, oblast Lavova u današnjoj Ukrajini. Tokom 1914. godine u Galiciji su vođene žestoke borbe austrougarskih i ruskih armija u kojima je, tokom prve godine Velikog rata, ratna sreća bila čas na jednoj, čas na drugoj sukobljenoj strani.
Većina iđoških i vršačkih regruta upućivana je 1915. godine baš u Galiciju, gde su se očekivale nove borbe. „Čim smo izašli iz voza, po prijatnom sunčanom danu, čuli smo u daljini potmulu kanonadu topova“, zabeležio je Prodanović. „Posle kraćeg odmora i popijene kafe, u koloni dvojnih redova, krenusmo dalje prema frontu. Ulogorismo se zajedno sa više prispelih četa kao divizijska rezerva jedne honvedske divizije, koja se nalazila tu na frontu u sastavu jednog austrougarskog korpusa. Ovde se već događalo da smo čuli onaj zlokobni huk šišteće granate kroz vazduh, koja bi preletela preko nas i eksplodirala negde u pozadini“.
Ostali su pod šatorima od 20. do 24. septembra, kada je naređeno da divizija krene u pravcu fronta. „Ali tek što izađosmo iz sela, onako u koloni dvojnih redova, odjednom se osu na nas žestoka paljba iz pušaka i mitraljeza. Nismo imali vremena ni da se razvijemo u strelce, nego smo samo čuli komandu „fekeđi” (lezi!). Polegasmo na meko zemljište, na krompirište gde se još nalazio neizvađen krompir. Jauk sa svih strana.
Jedan do mene jauknu ’Jao, majko moja!’“ i ućuta. Ja nisam smeo glavu podići... Ova ubitačna vatra trajala je oko 20 minuta i prilično nas je desetkovala. Kada se stišala, počeli smo se ukopavati, ali uskoro otpoče i artiljerijska vatra od strane Rusa od koje je mnogo stradala pozadina... Ja sam se zgrčio u plitko iskopanom rovu. Samo sam čuo zveket kuršuma (koji su udarali) nož na mojoj pušci, koja je ležala kraj mene u rovu“.
Odjednom, paljba je prestala. Sve se utišalo. „Zavladala je grobna i zastrašujuća tišina. Mi se pridigosmo i nastavismo sa ukopavanjem. Noć već pade. Mesec proviruje, pa se s vremena na vreme može videti naša rovovska linija i vojnici u rovovima kako ašovčićima izbacuju zemlju iz rovova. Do ponoći, rovovi su bili iskopani do ramena. Noć je bila tiha. Mnogi su u rovu dremali... Ja se naslonih na zemljani zid rova, zadremah i kao da sam nešto i sanjao... Probudi me neka galama, žagor koji se približavao. Ja i moj drug kraj mene, pridigosmo se da izvirimo, kad ugledasmo iznad rova dva vojnika sa puškama na gotovs, koji su nam se apribližavali. Čim nas primetiše, odmah povikaše: „Shodjel, skorej, skorej!
Htedoše i pucati, ali mi povikasmo:
„Ne streljaj, batuško!“
Digosmo ruke i izađosmo iz rova.
Umesto prebega, postali su ratni zarobljenici.
Priredio Simeon Babić