Sećanje njene majke Miluške... (1979)
U očima sićušne, krhke, zapanjujuće vitalne 94-godišnje starice nema suza.
Nije ih bilo, bar ne pred svetom, ni pre 37 godina, onog sunčanog junskog dana kad su joj saopštili da je njena najmlađa kći obešena.
Zar sme, zar je ikada mogla i smela da plače popularna vršačka "tetka Miluška", majka predratne skojevke Mile Matejić, kad to nije činila njena 22-godišnja kći - ni u zloglasnom Špilerovom zatvoru u Zrenjaninu, ni u Pančevu 21. juna 1942. na dan svog pogubljenja?!
- Ne znam kako je samo mogla uvek da se smeje i peva - priča tetka Miluška. - Čak i onda kada su joj noge bile izranjavljene od batina. Rekla mi je:
Znaš, mama, ja sam sa Anom i Lukrecijom često trčala po bregu bosa, po kamenu i šljunku - namerno smo se čeličile, da budemo spremne na sve!
Ja to, naravno, nisam mogla ni da naslućujem, jer mi je bio nepoznat njen ilegalni rad: i pre rata, i za vreme okupacije, sve do pogibije.
Svako je u Vršcu poznaje, od kad za sebe zna.
Tu neuništivu malu "Amazonku" što i danas još sama putuje, hoda po brdu, ide u posete, a uveče u pozorište, ukratko - ne posustaje od života i tereta neprolaznog bola.
Niko je nikad nije video zabrinutu i tužnu, a ipak, svi u Vršcu znaju da je imala svoj hod po mukama.