Još 1988. godine Boško Milinković je napustio sigurno i dobro plaćeno radno mesto šefa računovodstva u tadašnjoj uglednoj poljoprivrednoj radnoj organizaciji „Agrovršac” i oformio firmu MBV. Prvih nekoliko godina prodavao je poljoprivredne mašine drugih proizvođača i postepeno osvajao proizvodnju pojedinih delova, a potom i celih poljoprivrednih mašina.
Sada njegova firma posluje kao sistem, u kome se posebno ističe proizvodnja i izvoz podrivača, setvospremača i tanjirača, uprkos veoma oštroj konkurenciji u inostranstvu. Čak 60 odsto mašina odlazi kupcima u šest zemalja Evropske unije, u vrednosti od oko pola miliona evra (Nemačka, Austrija, Hrvatska, Italija, Rumunija, Bugarska), zatim u Švajcarsku, Bosnu i Tursku. Kad bi bilo povoljnijih kredita za nabavku repromaterijala, izvoz bi mogao da bude i dupliran.
Zbog velike tražnje, u MBV-u formiraju i liste čekanja za mašine, jer ne mogu da udovolje svim kupcima. Nedavno su jednog kupca iz Belgije zamolili da sačeka isporuku bar nekoliko meseci. Pristao je. U toku našeg razgovora, jedan diler iz Nemačke raspitivao se da li će dobiti naručeno u ugovorenom roku.
Sav zarađeni novac porodica Milinković je ulagala u novu proizvodnju i proširenje i modernizovanje kapaciteta. Osim Boška, u porodični biznis uključeni su supruga Nada (zadužena za najveću proizvodnju cveća u južnom Banatu), sin Blagoje („pokriva” proizvodnju i prodaju poljoprivrednih mašina) i 22-godišnji unuk Vukašin, koji vodi jedno poljoprivredno gazdinstvo. Sistem zapošljava trideset radnika, dobrih stručnjaka različitih profila, a vrednost ukupne proizvodnje dostiže tri miliona evra.
Stalno učenje
Boško Milinković ne zapostavlja stalno učenje, pa je tako stekao i različita znanja i zvanja. Važi za dobro osposobljenog stručnjaka za izradu i ocenu biznis planova. Njegovi prijatelji tvrde i da nema propisa sa kojim nije upoznat, čak i ako je u fazi pripreme.
Za narednu jesen iz Turske nam je već stigla porudžbina od 50 tanjirača. Spremamo se, zajedno sa poslovnim partnerima iz Turske, da našim tanjiračama osvojimo i Saudijsku Arabiju, a jedna naša mašina otišla je, kao „prethodnica”, i u Ukrajinu. Dolazak je najavio i kupac iz Iraka, koji je zainteresovan za veći broj mašina – kaže nam Boško Milinković, i naglašava da nije zabeležen nijedan spor sa kupcima, a „moguće reklamacije rešavaju se odmah, na obostrano zadovoljstvo”.
Kad su ulazili u prve izvozne poslove, naši domaćini nisu imali velika očekivanja. Kažu da su izvoz smo „razvijali iz nužde, jer je domaće tržište stalno slabilo, a kasnije se ispostavilo da je to bio pravi i ispravan poslovni potez”.
Da nije izvoza, domaće tržište nam ne bi bilo dovoljno, jer je kupovna moć seljaka toliko pala da nije u stanju ni kredit da podigne, jer nema keša za učešće. Seljaku je izuzetno teško, jer su njegovi proizvodi jevtini, troškovi visoki, a mašine dotrajale – ističe Boško.
Proizvođačima mašina u Srbiji, kažu naši domaćini, ide naruku i to što se i kod nas i u svetu razbija fama o „nedostižnom” kvalitetu nekih izvikanih firmi. Seljaku ni u inostranstvu ne cvetaju ruže, pa je prinuđen da sve dobro izvaga prilikom kupovine oruđa za rad.
Dobri poznavaoci stanja na našem tržištu poljoprivrednih mašina tvrde da bi malo uvoznog oruđa za rad dobilo upotrebnu dozvolu, ako bi država striktno primenila CE standarde, koje preduzeće MBV ima i poštuje.
Pored besparice i nepovoljnih uslova za nabavku repromaterijala, prati nas i nevolja što domaće proizvođače nema ko da okupi ni za sajmove. Preko nam je potreban zajednički nastup na jednom nacionalnom štandu u inostranstvu. To bi mogla da nam omogući Privredna komora. Predlagali smo im i da nam sajmove ne biraju oni, jer mi znamo bolje u kojim državama treba da nastupamo. Očekujemo da nas Komora okupi, a sve troškove snosićemo sami. Nije racionalno da nastupamo pojedinačno – smatra Blagoje Milinković.