Ranjeni policajac Ivan Mičić planirao je da se narednog meseca preseli u rodnu Uljmu i započne život sa svojom verenicom, ali i bratom Vladimirom (14) koji trenutno živi kod tetke.
- Željno sam čekao da moj brat Ivan dobije prekomandu iz Novog Sada i da konačno počnemo zajedno živimo. Prošle godine umro je moj otac, a Ivanov očuh, i od tada sam kod tetke Merime, a Ivan je odmah tražio prekomandu, koja mu je nedavno odobrena. Počeo je da sređuje i kuću u kojoj ćemo živeti. Mnogo se brinem i plašim za njega, ali verujem da će se brzo oporaviti a siguran sam da ga bog čuva, objašnjava vidno zabrinuti četrnaestogodišnji Vladimir.
Kaže da mu je Ivan od rođenja idol, ali i podrška, a otkako je ostao bez oca, stariji brat mu je i očinska figura.
- Oduvek sam ponosan na svog brata, pa tako je i sada. Rizikovao je svoj život da zaštiti drugo ljudsko biće, a to je njemu tako svojstveno. Još odmalena je moj idol i uzor u svemu. Bio je veoma poštovan u društvu i uvek na strain dobra. Oduvek je maštao da bude policajac, ali je voleo i sport. Bio je veoma uspešan u karateu, koji sam zbog njega kasnije i ja trenirao, a sve Ivanove medalje i dalje čuvam kao nešto najvrednije priča Vladimir i ponosno pokazuje bratove medalje.
Ivan ima i rođenu sestru Ivanu koja već duže vremena živi u Beču, a u rodnoj Uljmi najčešće je kod babe i dede Mire i Slavka Jovanović, gde je živeo od rođenja do osme godine.
- Ivan je naša sreća i naš ponos, a od trenutka kada smo saznali da je ranjen nisam oko sklopila. Plačem i molim se da mu bude dobro. Bio je jako dobro dete, a izrastao je u poštenog i časnog čoveka. Brine o svima nama, svi su mu preči od njega samog, eto i sada je rizikova svoj život. Možete da pitate svakoga u selu i o mom Ivanu nećete čuti nijednu ružnu reč, eto takav je, priča baka Mira dok joj suze klize niz lice.