Da li nam je lakše da čitamo ošišanu latinicu ili ćirilicu? To je bilo samo jedno od pitanja koja su upućena mladim ljudima sa željom da se iskreno pozabave problematikom vezanom za upotrebu ćirilice u svakodnevnoj komunikaciji. U okviru predavanja učenici su upoznati sa mnogobrojnim činjenicama koje su mogle da im pomognu da dođu do sopstvenog zaključka i stava. Takođe, pogledali su i emisiju „Drži u pismu tradiciju“, u okviru serije "Staro srpsko pisano nasleđe" Redakcije naučnog programa, u kojoj su mogli da saznaju kakvu je predstavu o važnosti pisane reči imao srednjovekovni čovek na našem tlu, kojim pismom su pisani najstariji slovenski spomenici pismenosti, koje su karakteristike staroslovenskog, srpskoslovenskog, crkvenoslovenskog ili ruskoslovenskog, slavenoserbskog jezika sve do reformi Vuka St. Karadžića i drugo.
Govorni i pisani srpski jezik danas su dva ravnopravna vida komunikacije, ali u prošlosti je bilo drugačije. Postojala su dva pisma srpske srednjovekovne azbuke: glagoljica i ćirilica.
Književni i narodni jezik su se razlikovali, ali s vremenom, tokom svog razvoja, sve više su se međusobno prožimali. Na širenje svesti o značaju pisane reči i jezika veliki uticaj vršila su sačuvana dela srednjovekovne književnosti, povelje i drugi pravni dokumenti.
Srednjovekovna pismenost na našem području poistovećuje se sa crkvom, bogoslužbenim tekstovima, manastirskim skriptorijima i kancelarijama srednjovekovnih vladara i vlastelina. Nauka o jeziku otkriva nam mnogobrojna saznanja.
Takođe, učenici su bili u prilici da se upoznaju sa trenutnim stanjem u svakodnevici koja i njih okružuje. I dok se narodi, poput Rusa, Bugara i Grka ponose svojim pismom, koriste ga na računarima, mobilnim telefonima, pri pisanju, štampanju knjiga i novina, upotreba slova iz azbuke Vuka Karadžića u Srbiji kao da je postala velika sramota. Dok su se Grci i Bugari izborili da evre štampaju na svom pismu, u Srbiji se ćirilica doživljava kao zastarela, prevaziđena stvar, koja služi za „nametanje srpskog nacionalizma“. U tom smislu predavanje je zaista imalo za cilj da što kompleksnije i sa mnogobrojnim činjenicama pomogne mladim ljudima da zauzmu svoj lični stav prema ovoj problematici bez ideoloških konotacija.
Prema standardima koje je propisao UNESKO, Hrvatski jezik ima latinicu kao svoje pismo, dok Srpski jezik ima ćirilicu kao svoje pismo i to su naprosto standardi. Niko drugi osim nas samih ne bi trebalo da se bori da se ti standardi poštuju i u svakodnevnom životu kao i u kulturnom, javnom i političkom životu.