Scenografiju i kostim potpisuje Vojislav Klačar, saradnik scenografa je Sofija Lučić, saradnik kostimografa Senka Đorđević, dramaturg predstave je Bojana Ivanov-Đorđević, muziku je komponovao Momir Cvetković, a inspicijent je Merima Ogrizović. U predstavi igraju: Tamara Tamči-Toskić, Neda Grubiša, Ivan Đorđević, Srđan Radivojević, Dojna Petrović, Sonja Radosavljević i Jovana Andrejević.
U tekstu “Slom humanističkih načela” pisanom povodom ove predstave, Vlatko Ilić i Vojislav Klačar pišu:
Dnevnik Ane Frank je verovatno jedna od najpoznatijih priča dvadesetog veka. Vođen tokom više od dve godine njenog skrivanja, Dnevnik je objavljen ubrzo nakon završetka Drugog svetskog rata (1947. godine u Amsterdamu), i predstavlja ne samo dokument života u ratnim vremenima već i pokušaj suočavanja sa užasima Holokausta. Naime, zločini modernog doba (npr. kolonizacija sveta od strane većine evropskih zemalja) dostižu svoj vrhunac tokom prošlog veka, kada je tehnologija – čiji se razvoj najčešće dovodio u vezu sa civilizacijskim napretkom – omogućila masovnu proizvodnju smrti. Atomski napadi na Hirošimu i Nagasaki, i industrija smrti Trećeg rajha simboli su sloma humanističkih načela, i predstavljaju traumatično mesto u novijoj istoriji Zapadnog sveta.
Ipak, pokušaje (i potrebu) simbolizacije onog nezamislivog i dalje prati polemika o predstavljivosti Holokausta, te o etičkim implikacijama takvog čina unutar sveta umetnosti. Jednostavno rečeno, pitanje koje se postavlja glasilo bi: da li je moralno baviti se realnim stradanjima u cilju nečeg drugog, makar to bilo i stvaranje umetničkog dela? Na tragu ovakvih promišljanja nastaje predstava Ana Frank, i to na osnovu integralnih odlomaka iz Dnevnika. Inspirisana avangardnom umetnošću, pre svega avangardnim pokretima iz prve polovine dvadesetog veka, predstava Ana Frank posredstvom svog estetskog plana u sećanje priziva ideju o umetnosti koja može promeniti svet, i ideju o svetu kao mestu koje bi trebalo i koje je moguće menjati. Drugim rečima, ona se temelji na uverenju da umetničko delo, ukoliko deluje problemski, izvesno utiče na društveni ambijent u kojem nastaje. A u ovom slučaju, nadamo se, senzibilišući svoju publiku za patnje drugog.