Gradski stadion u Vršcu od od sinoć čuva obezbeđenje, kako bi se sprečilo uništavanje ovog sportskog objekta na otvorenom.
Popodnevna šetnja s Vasom, bez obzira na vremenske prilike ili moje (ne)raspoloženje predstavlja deo ustaljenog rituala koji predstavlja zadovoljstvo i njemu i meni i ne dovodi se u pitanje. Kod nas to ima skoro „težinu“ zakona i od toga se ne odstupa olako. E, pa, tako je bilo i juče, bez obzira što je vreme bilo „kilavo“, što je padalo nešto što podseća na kišu i što sam znao da ćemo se, verovatno, vratiti blatnjavi i „štrokavi“. A kupanje nije omiljeni deo ni njemu, a, vala, ni meni...
Šetnja se zbog toga svela isključivo na šetnju (hodanje uz mene ili na par metara od mene) zbog toga što nigde nije bilo nikoga iz „ekipe za igru“- čopora od 7-8 uličnih pasa, Vasinih (i mojih) drugara s kojima se on svakodnevno igra i koji nas, u većem ili manjem broj, zavisno od raspoloženja, prate u šetnju. Lepše je ležati ispod kioska, nego se „lomatati“ po kiši... Ista situacija je bila i u parku i oko stadiona. Nigde nikoga od drugara koji tamo „žive“, pa sam ulogu partnera za jurcanje morao preuzeti ja. Bilo, kako bilo, potreba za fizičkom aktivnošću je zadovoljena i nakon nekih sat i po krenuli smo u „toplinu doma svog“.
Ispoštovao sam Vasketovu želju da što manje ide po asfaltu, pa smo „presekli“ kroz „mali“ park (tako ga naši sugrađani zovu). Vaske, koji je bez obzira na njegove „gabarite“ vlo plašljiv i nesiguran (zbog trauma pokupljenih dok je bio „ulični pas“) je u jednom momentu zastao, načuljio uši i podvio rep. Nešto je čuo, nešto nepoznato, nešto što ga, izgleda, plaši. Nisam uspeo da utvrdim šta je, pa smo krenuli dalje, ka grupi drveća, kombinovanog s grmljem, negde u centru malog parka (koji je dugačak stotinak, a širok ne više od tridesetak metara) i tada sam i ja uspeo da registrujem neki neobičan zvuk. Nisam mogao da procenim šta je ni odakle dopire, ali mi je Vaske govorom tela „pokazao“ da zvuk dopire iz grmlja. Tada sam video bicikl, leđima okrenutu pogrbljenu ljudsku figuru u plavoj jakni i shvatio da je zvuk koji smo čuli zvuk ručne etestere kojoj se seče neko drvo... Neki nesrećnik je, izgleda, skupljao drva... Često po parku i oko parka srećem ljude i žene koji to rade, ali ovaj čovek nije sekao suve polomljene grane, sekao je letvice od kojih je napravljen spoljni, zaštitni deo kante za smeće. Uništavao je nešto što smo moji sugrađani i ja platili...
Prvo što mi je palo na um bilo je da izvadim mobilni telefon i fotografišem ga, a potom i da mu „održim predavanje“ kako to nije u redu, kako je to vandalizam i ko zna šta sve ne u tom tonu... Ali nisam...
Bilo mi je jasno da to uništavanje naše imovine nema veze s vandalizmom jer su bahati pijani klinci svaku od tih „kanti“ odavno oštetili i polomili, pa je taj siromašak odlučio da iskoristi što se još može iskoristiti. S vrlo neprijatnim osećajem sam hteo krenuti dalje, kad se čovek koji je do tada bio okupiran svojom mukom i svojim poslom uspravio i okrenuo licem ka meni... Bio je to moj poznanik, čovek s kojim se povremeno srećem šetajući Vasu, takođe vlasnik udomljenog psa. Čovek nezgodne naravi, „brz na jeziku“, isključiv i sklon da povremeno i uvredi sagovornika koji misli drugačije od njega, ali čovek koji svakodnevno hrani više „uličnih pasa“ i brine o njima... Javio sam mu se, a voleo bih da se nije okrenuo i da nisam morao... Pretpostavljam da se nešto slično dešavalo i u njegovoj glavi...
Taj susret mi je definitivno pokvario i šetnju i dan... Hodajući do kuće nisam mogao da se ne prisetim izjave koja glasi „Toliko nam dobro ide da mi je neprijatno”. Ne znam za onog koji je tu budalaštinu izgovorio, ali znam da je meni bilo vrlo neprijatno. Ne zbog toga što mislim da se siromašni ljudi trebaju stideti svog siromaštva, naprotiv… Njihovog siromaštva treba da se stide oni koji su ih do toga doveli…
"Nestašna deca" s viškom energije su i do sada svoje nezadovoljstvo, bes, agresivnost, a možda i alkoholisanost u više navrata iskaljivala na kantama za smeće, mobilijaru, klupama, inventaru dečijih igrališta, uličnoj rasveti za koje se novac izdvaja iz džepova poreskih obveznika (odnosno svih građana). Svoj bes i nezadovoljstvo su sada iskalili na sedištima i ogradi stadiona, verovatno nezadovoljni stanjem u vršačkom fudbalu. Koji god da je razlog evidentno je da su bili jako besni... ili jako pijani...